Boško Petrović - in memoriam

Piše: Neven Frangeš (napisano za časopis "Cantus" Hrvatskog društva skladatelja)

BP...
Taj ponedjeljak i taj poziv i u mojoj svijesti je stalno ubilježen kao da se dogodio maloprije. Zvoni mobitel, kažem: "Da?", s druge poznati glas prijatelja: "Znaš?" - "Ne znam, a šta bih trebao znati?" - "Otišao Stari...". Tišina. Šok. Nisam reagirao. Dugo. Svi mi koji smo mu tako dugo bili blizu, reagirali smo slično, dakle o takvoj mogućnosti nismo razmišljali. I to, zapravo, rječito govori o Bošku, više nego o nama. Boško je bio konstanta, činjenica, kao, primjerice, dio grada... Živio je i radio u punoj brzini, sve do tog, zadnjeg dana. Kad god u ovo tužno vrijeme razgovaram s ljudima, svi kažu da su ga "dobro znali". Iako, naravno, znam da to nije i ne može biti baš uvijek tako, opet, drago mi je nekako što tako govore, jer je zapravo istinito. Ne izmišljaju ljudi, nego tako osjećaju i s nekim pravom to kažu. Znali su ga i politika, i ulica, i kultura i sportaši, svi. Na nedavno pitanje jednog novinara odgovorio sam: "S Boškom vam je jednostavno: sve što se o njemu zna - istina je!". I doista, nikad nije trebalo dodavati ni izmišljati. Materijala je uvijek bilo koliko hoćeš. S Boškom je u tom pogledu stvarno bilo jednostavno. Anegdota do anegdote. Svojim djelovanjem proizvodio ih je bez prekida, kao što svi znamo, a o tome je puno izgovorenog i napisanog. A bitno je ovo: iz te svoje duboke ukorijenjenosti u Zagreb i Hrvatsku, kretao je Boško u svoje svjetske avanture i poduhvate koje znamo, ali domovinu je uvijek odbijao trajno napustiti, bez obzira o kakvim se ponudama radilo, a mogu posvjedočiti da ih je bilo.

Prava je umjetnost uvijek istinita

Cijeli ovaj malo osoban uvod zapravo ima veze s uredničkim prijedlogom Davora Hrvoja, da napišem nešto o Bošku kao skladatelju, jer je, kaže, o tome manje govoreno i pisano. A pisati o Boškovoj glazbi je u bitnome isto što i pisati o njegovoj osobi, teško je to razdvojiti, živio je glazbu, a svirao - život.Prava je umjetnost uvijek istinita, i uvijek govori o svojem autoru, a u Boškovom slučaju (spomenuo sam da ga "svi dobro znaju") to je posebno bjelodano. Boško je, naravno, bio glazbenik, ali ne samo glazbenik. Bio je, kao što znamo, voditelj, organizator, animator, vlasnik kluba, diskografske tvrtke, u mladosti i sportaš, imao je on i jak likovni talent, i kad bismo sve to htjeli sažeti u jedan pojam, jednu riječ, ta bi riječ bila - komunikator, rođeni komunikator. A što je glazba, posebno za Boška, nego komunikacija. Kako je stvarao glazbu? I bez stručne analize, odgovor je jasan svima koji su ga poznavali, a tih je, kao što smo rekli, mnogo; pisao je glazbu, a i improvizirao, onako kako je govorio. Bio je inteligentan govornik, brz na riječima, jasan i, nadasve - duhovit! Nije li to sasvim precizan opis i njegove glazbe? I kao skladatelj, i kao svirač, "govorio" je tečno, logično, ponekad s iznenadnim, uvijek duhovitim obratima, uvijek razumljivo. Čak i kad se radilo o složenoj skladbi, uvijek je bila razumljiva i izgledala jednostavna, a to znači - bila je muzikalna. Kad bi mu došla ideja, odmah ju je brzo razradio i dovršio, veselio se tome, a kako je glazba za njega bila veselje komunikacije, tako pamtim njegove jutarnje pozive koji bi počinjali otprilike: "Bok, čuj kakvu sam glupost smislio..." i odmah bi uslijedila telefonska praizvedba na pianinu, na kojem je svirao prepoznatljivim stilom kao i na vibrafonu. "Kaj misliš, kak bumo to?" pitao bi, misleći odmah na našu izvedbu. Volio je podijeliti to veselje i uzbuđenje. Boško se notnim papirom, naime, nije služio da bi bilježio misli za buduća stoljeća, pisao je da bi se izvelo, sviralo, njegove su skladbe bile poziv na druženje, prijedlog za razgovor, odmah, danas, sutra najkasnije, u svakom slučaju - sada i ovdje. I note je, u dosluhu sa svojim likovnim talentom, a i lijepim rukopisom, pisao lijepo, jasno, brzo, i nadasve čitljivo i pregledno. Lako i brzo smo ih čitali, i mogli se odmah baviti glazbom, a ne dešifriranjem rukopisa. Zavidio sam mu jako na tom njegovom rukopisu, jer sam pišući svoje skladbe uvijek za klavirom prvo pisao "prvu ruku", a potom prepisivao učisto, a on - odmah lijepo, ljepše nego drugi glazbenici i kad se potrude... Kao što je to bilo nekad i u klasičnoj glazbi, njegove su skladbe nastale u bliskoj vezi i dosluhu sa sviračkom praksom u kojoj su odmah bile provjeravane. Znao je za koga je pisao, uvijek se veselio misleći kako će netko odsvirati svoju dionicu. Glazba mu je uvijek bila odlučujuće obilježena njegovim stilom, njegovom osobom, u mjeri koja ju i čini toliko prepoznatljivo njegovom. Baš ta jaka usidrenost u trenutku i okolnostima čini njegove skladbe tako istinitima, a time i trajnima.

Izvan trendova

Boškove skladbe bi se mogle podijeliti u tri grupe, prema glazbenim inspiracijama koje nisu nužno samo iz svijeta jazza. U prvoj grupi bile bi skladbe nadahnute swingom i be-bopom, dakle manistream jazzom na kojem se Boško i formirao kao glazbenik. Dobar primjer za to je skladba Davor's Moon, duhovita boperska parafraza standarda How High The Moon posvećena pijanistu Davoru Kajfešu. Veliki dio be-bop skladbi nastao je na taj način, varijacijom poznatih tema, naravno da to nije prošlo bez duhovitih Boškovih priloga. U drugoj grupi su skladbe nadahnute folklorom, većinom posebnim i jedinstvenim folklorom Istre, zatim međimurskim, a jako ga je zanimala i snažno privlačila makedonska glazba nadasve njezina posebna ritmika. Rano je osjetio i razumio da jazz kao glazba nastala dijelom iz bluesa američkih crnaca ne mora dovijeka biti vezana uz taj predložak, i da kao umjetnička vrsta i način glazbenog mišljenja više nije i ne pripada samo Americi (kao što ni tzv. ozbiljna glazba više nije samo europska). Tu ubrajamo skladbe koje su ga učinile poznatim u svijetu, With Pain I Was Born, Keka kolo, Skies Over Grožnjan, obrade međimurskih kao Vehni vehni fijolica i druge. Neke od skladbi iz ove grupe, posebno With Pain I Was Born i Keka kolo još šezdesetih godina dale su Zagrebačkom jazz kvartetu onu presudnu posebnost i stilsko obilježje koje ga je izdvajalo i činilo prepoznatljivim u svijetu. To se zbivalo nekoliko desetljeća prije onoga što danas zovemo etno, world music itd. (naravno, treba reći da su zanimljive autorske priloge tu dali i Miljenko Prohaska i Davor Kajfeš). Osamdesetih godina sam s Boškom u duetu obišao svijet, i doista mogu posvjedočiti koliko su interesa, i koliko pitanja kolega izazivale naše izvedbe tih skladbi. Pritom se ni u jednom trenutku nije pojavila nikakva sumnje je li to jazz, nego – kako, odakle? Poseban je stoga doživljaj bio svirati te skladbe u Americi, i donijeti nešto drukčije, novo, u zemlju iz koje je jazz potekao. Treća grupa bile su skladbe koje nikako nisu spadale ni u koju, nego Boškovu osobnu ladicu, da to tako nazovem, iako su naravno presudno određene Boškovom pripadnosću jazzu, ali isto tako pokazuju i njegovu otvorenost, smisao i sluh za druge glazbene žanrove, često baš klasičnu glazbu. To su teme sa natruhama klasike ili impresionizma, teme koje nekako naprosto plijene šarmom i ljepotom, čak diskretne koji put, decentne, izvan trendova, i to su možda najljepše stvari koje je napisao, onako, bez vanjskog razloga, iz čiste potrebe i nadahnuća... Primjeri su In The Green Mood- još iz vremena BP Conventiona s Damirom Dičićem, Mariom Mavrinom i Salihom Sadikovićem, Valse For Jazz Mamakoju smo praizveli u duetu (meni osobno najdraža i najljepša njegova skladba, posvećena majci), zatim To Zagreb With Love, Zagreb By Night... sve skladbe koje se odupiru svrstavanju, opet nekako odaju svoje jazz izvorište, a najviše poseban skladateljski, ali i izvođački svjetonazor svog autora, a taj su svjetonazor posljednjih godina s njim intenzivno dijelili Primož Grašič i Mario Mavrin.

Osvajanje vlastite glazbene slobode

Ipak, rekao bih da se njegovo djelo svojom neposrednosću, i svojim posebnim duhom odupire našoj potrebi za sistematizacijom, jer, doista, sve njegove skladbe, ma koliko različite bile, a primjera za to ne nedostaje, nepogrešivo odaju svoga autora. Tako, ipak preostaje reći koju riječ o njegovim skladbama u cjelini. Najprije, valja reći da je imao izraziti smisao za teme - prepoznatljive, privlačne, jasne i muzikalne. One uvijek počinju nekim jakim motivom po kojem se trenutno pamte. To vrijedi jednako za temperamentne skladbe u kojima je važna jaka ritmička komponenta, kao i one lirske. A kada bi imao jak motiv, i kada bi osovio temu, njegov glazbeno-pripovjedački dar nepogrešivo bi ga vodio u daljnjoj razradi, pa i u uspostavljnju forme. Naravno, jazz skladbe moraju imati i drugu kvalitetu: osim što ih gledamo kao "skladbe po sebi", one moraju biti poziv na komentar, varijaciju, stvaralački doprinos solista. One dakle prije publike moraju osvojiti glazbenike koji ih izvode. Kao izuzetan solist improvizator, naravno da je pisao skladbe koje su njega prvoga morale nadahnuti i izazvati u tom pogledu, a daljnju provjeru prolazile su kod svih glazbenika koji su s njim surađivali, a taj je popis bio, kako znamo, impresivan. Taj aspekt skladateljskog rada podrazumijeva jasnu i preglednu formu, i harmonijsku strukturu skladbe. U jazzu je, naime, i harmonija u odnosu na temu-melodiju neka pomalo samostalna, zasebna snaga, a harmonijski slijed podložan variranju. Stoga je od presudne važnosti da ono od čega se počinje bude na zdravim i jasnim temeljima, kako ih varijacije i supstitucije ne bi "izmaknule". Boško je i sam često volio istaknuti koliko mu je još u mladosti značilo prijateljstvo sa jednim od velikih glazbenika 20. stoljeća, Johnom Lewisom. Obrazovan, širokih vidika, posebice prema klasičnoj glazbi, umjetnik izuzetnog integriteta, John je možda najzaslužniji što je jazz postao koncertna umjetnost. Na mladog Boška, a ni kasnije, John Lewis nikad nije utjecao direktno, u smislu stila. Za takvo što je on bio preveliki čovjek i umjetnik, dapače poticao je samosvojnost. Utjecaj je bio puno općenitiji, ali bitniji: preglednost, jasnoća, izražajnost, ozbiljnost, poštovanje prema glazbi, to su bili Johnovi prioriteti, ma o kakvoj glazbi se radilo. Slika Johna Lewisa ima posebno mjesto u bogatoj kolekciji u BP Clubu, kao svjedočanstvo posebnog odnosa koji je Boško imao prema njemu. No, ponovio bih, Boško je bio samosvojan i osebujan glazbenik Slušao je i primao mnogo i intenzivno, ali ga to u nije kočilo u osvajanju vlastite glazbene slobode. I to me sad vraća na one njegove već spomenute iznenadne i duhovite obrate, i u razgovoru, i u glazbi. Dobro sam poznavao kako sklada, ali ipak, opet iznenađen, znao sam ga kroz smijeh na takvim mjestima upitati: "pa kak ti je ovo palo na pamet?", a on, zadovoljan pitanjem, s dječačkim izrazom lica kaže: "Čuj, kaj ja znam, padne mi, tak..." I, evo, otišao nam je Boško, sve je uvijek radio iznenada... tak.

BP by Neven Frangeš

 

 

         
 

OPĆINA GROŽNJAN
Umberta Gorjana 3
52429 GROŽNJAN-GRISIGNANA

Web:
www.groznjan-grisignana.hr

   

Jeunesses Musicales Croatia
Adresa Trg S. Radića 4,
10000 Zagreb, Croatia

Web:
http://www.hgm.hr

 
Copyright: Jazz is Back BP ; Development Studio web art